What’s wrong with Croatian academia? Andrew Hodges explains how new criteria has created barriers to entering academia and is pushing the country’s public discourse further and further towards the political right. (Croatian version follows the English).
‘Rational and National’ reads a poster slogan advertising Bruna Esih’s candidacy for the position of Mayor of Zagreb in the May 21st local elections. Bruna – currently polling at around 10 percent – has been described as a ‘star of the extreme right’[1], with close links to the notorious former Minister of Culture, Zlatko Hasanbegović. (Both worked at the institute Ivo Pilar for many years). She enjoys significant support from the more extreme right-wing current of the ruling HDZ party. Her campaign, interestingly, has also focused on fighting corruption and clientelism in Croatian politics, and she has described the mainstream candidates as all coming from the same political family.
A significant number of politicians in post-Yugoslav space emphasise their academic background (e.g. Dr Vojislav Šešelj) when making claims to authority, while the networks of personalised connections (veze) sometimes referred to as ‘clientelism’ or ‘lobbying’ frequently make academia a hostile environment for political opponents of those in power. The social sciences and humanities have in particular featured as one ideological battleground over the years. During the SFR Yugoslavia, allegiance to Marxism often enabled the pursuit of such connections in fields such as sociology. Nowadays, pursuing such connections often relies on using nationalist discourses in Croatia. [2] For far right ideologues such as Hasanbegović and Esih, this current situation is deplorable, as the same families of ‘opportunists’ from the old system are suddenly (‘falsely’) claiming to be patriots. To combat this, they have advocated policies such as lustration – the purging of state officials connected with high-level positions in the Communist party. Yet from a left perspective, the relationship between ‘clientelism’ and talking in terms of national categories – especially prevalent when the HDZ are in power – is dangerous. Why? Because it is pushing the boundaries of public discourse further and further to the right. In Croatia, these shifts have become more dramatic in the past few years, ranging from the attempted integration of the Catholic University with the Faculty of Humanities and Social Sciences[3] and the attempted conversion of Croatian Studies (Hrvatski studiji) into a department, therein losing significant managerial autonomy[4]. Most recently, they have become manifest in attempts to ‘gatekeep’ academia.
Between national and neoliberal
There has long been a tension in the regional academic communities between pursuing a neoliberal framework focused on publishing in ‘international’ (often Anglo-American) journals and on promoting regional academic traditions. This distinction is particularly pronounced in the social sciences and humanities, which deal in specific social and cultural contexts, and where many topics of regional relevance are marginalised and/or uninteresting to ‘international’ journals. These tensions have recently come to a head in both Serbia and Croatia with the publishing of new criteria necessary to get an academic title (zvanje). This title is a necessary step to obtain continued employment, permitting one to supervise and examine students.[5] In Serbia, an overly neoliberal set of criteria was published in March 2017 before backtracking[6] following a reaction primarily by social scientists[7], while in Croatia a neoliberal set of criteria was blocked by the constitutional court, emphasising number of publications in international highly ranked journals, with relative disregard for regional journals – a move particularly problematic in the social sciences and humanities. However, the latest published criteria in Croatia are a conservative reaction against the previous set of criteria, emphasising Croatian language-based criteria.
In Croatian humanities and social sciences you are now required to publish a certain number of works in Croatian to receive an academic title.[8] However, in the humanities[9], many international journals — some of spurious quality for which it is known that they will accept nearly all papers — earn the same number of points as journals which have a very low acceptance rate and high international reputation (of course, high ranking does not always guarantee quality). Such a move, coupled with the criterion of publishing in ‘standard Croatian’, enables the position of researchers who have little or no academic reputation outside of, or in Croatia, to be easily consolidated in this system. The frequent scandals surrounding plagiarism in academia, which has affected government ministers in both Serbia and Croatia, are one example of how it is possible to successfully negotiate the system, by forming political alliances and gaining access to academic resources and control over their distribution, which is particularly disturbing in the context of increasing historical revisionism. [10]
Such changes make it nearly impossible for foreigners to pursue a career in Croatian academia without having a large number of personal connections within local academia and funds available to translate their work, which the vast majority of junior scholars do not have. They also make it more difficult for Croatian diaspora who have built a career outside of Croatia in Western Europe and the US to enter the system, as it is practically impossible to keep up with the publishing demands of Western academia and at the same time write a significant number of articles in Croatian.
This is, of course, the intention. The new criteria, which insists on Croatian standard language, are also nationalist in that they exclude regional academics who have published articles in Serbian, Montenegrin, Bosnian etc.[11] By enforcing language-based conditions as a precondition for entry into Croatian academia, there will be less diversity of perspective and a compounding of several problems the Croatian and regional academic community faces due to its small size – to give one example, is often difficult to find suitable academics with the knowledge and qualities to conduct peer review.
There is a need to protect and promote regional forms of knowledge production from the instrumentalisation of academic knowledge production characteristic of the neoliberal ranking system used in many other parts of Europe and the ‘West’, whereby each journal has a quantified ‘impact factor’ and other metrics designed to put a numerical figure on the value of an article, and ultimately, on researchers. This is why I chose to work in Croatia, so as to have some distance from the instrumentalisation of knowledge and the frequent need to market one’s work characteristic of the Anglo-American system, compounded in recent years by the increasing casualization of academic labour and the increase in adjunct positions[12]. This would be achieved by having a quota of a number of articles to be published in regional journals. However, by introducing language-based criteria, conservative political criteria are being employed to set up barriers to the system. Over the past few years, I have come across other examples of such gatekeeping, such as funding for social science projects suddenly revoked after a project on SFRY heritage was ranked highly, or certain foreign junior academics suddenly finding themselves competing for a job with war veterans – who by law receive an automatic advantage for positions in Croatian state institutions. Such changes are worrying. Including language-based criteria as an entry condition to Croatian academia will reduce the diversity of perspectives, close Croatian academia off further from the outside world, and consolidate the position of a loud and powerful conservative minority promoting parochial and nationalist tendencies in Croatian academia.
[1] http://www.index.hr/vijesti/clanak/uspon-i-pad-brune-esih-naivne-zvijezde-ekstremne-desnice/959310.aspx
[2] For more on the links between pursuing ‘connections and national discourses, see my article on Croatian minority activism http://journals.sagepub.com/doi/full/10.1177/0888325417703186
[3] The attempted integration of the Catholic University is widely regarded to be the consequence of a deal made by the rector Damir Boras, voted into the position in 2014 by the University Senate[3], with the Catholic University believed to have given him the necessary votes to secure his victory in exchange for increased integration with the Faculty of Humanities and Social Sciences
[4] http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hrvatski-studiji-Sindikat-pokrenuo-proceduru-strajka-blokada-se-nastavlja
[5] http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2017_03_28_652.html
[6] http://www.politika.rs/sr/clanak/375890/Blazi-kriterijumi-za-zvanja-istrazivaca
[7] http://www.politika.rs/sr/clanak/376475/Tema-nedelje/Bunt-drustvenjaka-protiv-novog-vrednovanja
[8] A minimum 25% of all points[8] in the humanities, with a more achievable minimum of one article in social sciences), as well as a certain number of articles in ‘international’ journals and/or other global (svjetski) languages (min. 20% of all points in the humanities). Points are allotted according to the length of an article, and how the journal is classified.
[9] The criteria are stricter regarding journal reputation in the social sciences.
[10] For example in Serbia: http://www.slobodnaevropa.org/a/slu%C4%8Daj-doktorati-rektor-jovanovi%C4%87-nema-diplomu-bez-komentara-o-stefanovi%C4%87u/25419797.html In Croatia: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/konacno-misljenje-odbora-za-etiku-u-znanosti-u-visokom-obrazovanju-ministar-znanosti-pavo-barisic-plagirao-je-stephena-schlesingera/5486619/
[11] A reply might be that, to enter Anglo-American academia, you need to publish in English. Whilst this is true in that you are required a publishing record in journals publishing exclusively in English, there are several important differences. People in Western Europe are not exposed to Croatian from an early age, nor do they learn it at school, and so acquiring the language is much more difficult. English allows you to communicate your results to a much wider audience than Croatian, and so there is often a bigger motivation to publish in such languages. Whilst communicating results to regional audiences is also very important in the social sciences, and the need/desire of many to promote the use of a Croatian academic register can be appreciated, these would be better promoted by introducing positive measures, many of which already exist – e.g. making funds available for publications in Croatian, rather than through using such criteria to gatekeep the network.
[12] There are many articles on this topic, such as this comment: https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/nov/17/universities-casual-contracts-casualised-work-profit-academia-staff-students
Polagana konzervativna revolucija? Akademsko polje, klijentelizam i desnica u Hrvatskoj
‘Racionalno i nacionalno’ je slogan plakata koji oglašava kandidaturu Brune Esih za mjesto gradonačelnice Zagreba na lokalnim izborima 21. svibnja. Brunu – koja je trenutno na oko 10 posto glasova u anketama – opisuju kao ‘zvijezdu ekstremne desnice’ [1], s bliskim vezama s notornim bivšim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem (godinama su zajedno radili na Institutu Ivo Pilar). Ona uživa značajnu podršku ekstremnijih desničarskih struja vladajućeg HDZ. Zanimljivo da je njezina kampanja također usmjerena i na borbu protiv korupcije i klijentelizma u hrvatskoj politici, a sve druge glavne kandidate na izborima opisuje kao članove iste političke obitelji.
Značajan broj političara u postjugoslavenskom prostoru naglašava svoje akademsko ishodište (npr. dr. Vojislav Šešelj), pozivajući se tako na autoritet, a mreže osobnih veza koje se ponekad nazivaju “klijentelizmom” ili „lobiranjem“ akademsku zajednicu čine često neprijateljskim okruženjem za političke protivnike onih na vlasti. Društvene i humanističke znanosti su tokom godina bile poprište izrazitih ideoloških bitaka. Za SFR Jugoslavije odanost marksizmu često je omogućavala takve veze u područjima kao što su sociologija. Danas se takva povezanost u Hrvatskoj često oslanja na korištenje nacionalističkog diskursa.[2] Za ekstremnodesne ideologe kao što su Hasanbegović i Esih takva je trenutna situacija prezira vrijedna jer se radi o „oportunistima“ iz starog sistema koji danas („lažno“) tvrde da su domoljubi. U borbi protiv toga zagovaraju politiku lustracije – čišćenja državnih dužnosnika povezanih s visokim pozicijama u bivšoj komunističkoj partiji. Ipak, iz lijeve perspektive, kontekstualiziranje objašnjavanja “klijentelizma” unutar nacionalističkog diskursa – koja prevladava kada je HDZ na vlasti – vrlo je opasna. Zašto? Zato što gura granice javnog diskursa još više udesno. U Hrvatskoj su te promjene postale dramatične u posljednjih nekoliko godina, od pokušaja integracije Katoličkog bogoslovnog fakulteta s Filozofskim fakultetom [3] i pokušajem pretvorbe Hrvatskih studija u odjel i njihovog gubljenja znatne upravne autonomije [4]. Nacionalistički je diskurs nedavno postao očit u pokušajima “zaštite” domaćih akademskih krugova.
Između nacionalnog i neoliberalnog
U regionalnim akademskim zajednicama odavno postoji napetost između neoliberalnog okvira usmjerenog na objavljivanje u ‘međunarodnim’ (često angloameričkim) časopisima i promicanja regionalnih akademskih tradicija. Ova je razlika osobito izražena u društvenim i humanističkim znanostima, koje se bave specifičnim društvenim i kulturnim kontekstima, a gdje su mnoge teme od regionalne važnosti marginalizirane i/ili nezanimljive za ‘međunarodne’ časopise. Te su napetosti nedavno došle u središte pozornosti i u Srbiji i u Hrvatskoj objavljivanjem novih kriterija potrebnih za napredovanje u akademskim zvanjima. Izbor u stalno akademsko zvanje je nužan korak u stjecanju stalnog zaposlenja, čime se dobiva i pravo mentoriranja i ispitivanja studenata. [5] U Srbiji je u ožujku 2017. objavljen izrazito neoliberalan set kriterij prije uzmaka [6] nakon reakcije prvenstveno društvenih znanstvenika [7]. U Hrvatskoj je Ustavni sud blokirao neoliberalni pravilnik za napredovanje, koji je naglašavao objavljivanje u međunarodno visokopozicioniranim časopisima, a zanemarivao regionalne časopise – što je potez posebno problematičan u društvenim i humanističkim znanostima. Međutim, najnoviji pravilnik objavljen u Hrvatskoj, koji naglašava važnost kriterija pisanja na hrvatskom za akademsko napredovanje, konzervativna je reakcija na prethodni neoliberalni pravilnik.
U hrvatskim humanističkim i društvenim znanostima odsada će se morati objavljivati određen broj radova na hrvatskom jeziku da bi se stekli uvjeti za napredovanje u više zvanje. [8] Međutim, u humanističkim se znanostima [9] za mnoge međunarodne časopise loše kvalitete, koji nemaju pravih kriterija za prihvaćanje radova, dodjeljuje se isti broj bodova kao i za kvalitetne časopise s vrlo niskom stopom prihvaćanja radova i visokim međunarodnim ugledom (naravno, ni ugled časopisa ne jamči uvijek kvalitetu). Takav potez, zajedno s kriterijem objavljivanja na ‘standardnom hrvatskom’, omogućuje istraživačima koji imaju malo ili ništa akademskog ugleda izvan Hrvatske ili i u njoj da se lako snađu u ovom sustavu. Česti skandali oko plagiranja u akademskoj zajednici, povezani s ministrima u vladama i u Srbiji i u Hrvatskoj, jedan su primjer toga kako je moguće uspješno zloupotrebljavati sistem, stvarati političke saveze i dobiti pristup akademskim resursima i kontroli nad njihovom distribucijom. To je osobito uznemirujuće u kontekstu rasta povijesnog revizionizma. [10]
Takve promjene gotovo u potpunosti priječe strance da započnu karijeru u hrvatskom akademskom polju ako nemaju velik broj osobnih veza unutar lokalne akademske zajednice i sredstava za prevođenje svog rada na hrvatski, a što ogromna većina mladih znanstvenika nema. One također otežavaju hrvatskim iseljenicima koji su izgradili karijeru izvan Hrvatske u zapadnoj Evropi i SAD-u da uđu u domaći sistem jer je praktički nemoguće slijediti zahtjeve objavljivanja zapadne akademske zajednice i istovremeno dovoljno objavljivati i na hrvatskom jeziku.
Sve je to, naravno, namjerno. Novi kriteriji, koji inzistiraju na hrvatskom standardnom jeziku, također su i nacionalistički, jer isključuju regionalne akademske radnike koji objavljuju članke na srpskom, crnogorskom, bosanskom itd. [11] Uvođenje jezičnih kriterija kao preduvjeta za ulazak u hrvatsko akademsko polje dovest će i do manje raznolikosti perspektivâ te će pogoršati neke probleme s kojima hrvatska i regionalna akademska zajednica zbog svoje veličine već suočavaju – npr. često je teško pronaći istraživače s odgovarajućim znanjem i kvalitetama za znanstvene recenzije.
Doista postoji potreba za zaštitom i promicanjem regionalnih oblika proizvodnje znanja od instrumentalizacije proizvodnje akademskih znanja karakteristične za sustav neoliberalnog rangiranja koji se koristi u mnogim dijelovima Evrope i “Zapada”, pri čemu svaki časopis ima kvantificiran “faktor utjecaja” i drugu metriku osmišljenu za dodjeljivanje brojčane vrijednosti člancima, a na kraju i istraživačima. Zbog toga sam se i odlučio raditi u Hrvatskoj kako bih se udaljio od instrumentalizacije znanja i česte potrebe za tržišnim djelovanjem koje je karakteristično za angloamerički sustav, što je posljednjih godina još pogoršano sve većom prekarizacijom akademskog rada i povećanjem honorarno i često slabo plaćene vanjske suradnje [12]. To bi se postiglo kvotama za broj radova objavljenih u regionalnim časopisima. Međutim, uvođenjem jezičnih kriterija, koriste se konzervativni politički kriteriji za postavljanje prepreka u sustavu. Posljednjih nekoliko godina nailazio sam i na druge primjere takvog „ograđivanja teritorija“ – npr. kada bi se ukinulo određeno financiranje projekata iz društvenih znanosti nakon što bi projekt koji se bavi baštinom SFRJ bio visoko rangiran ili slučajevi mladih inozemnih znanstvenih istraživača koji bi se našli u situaciji da se za posao natječu s ratnim veteranima, koji po zakonu imaju automatsku prednost za radna mjesta u hrvatskim državnim institucijama. Takve promjene su zabrinjavajuće. Jezični kriterij kao uvjet ulaska u hrvatski akademski sustav smanjit će raznolikost perspektiva, izolirati hrvatsku akademsku zajednicu dalje od ostatka svijeta i konsolidirati poziciju glasne i moćne konzervativne manjine koja promiče parohijalne i nacionalističke tendencije u hrvatskom akademskom sistemu.
[1] http://www.index.hr/vijesti/clanak/uspon-i-pad-brune-esih-naivne-zvijezde-ekstremne-desnice/959310.aspx [2] Više se o poveznicama između veza i nacionalnog diskursa može vidjeti u mom članku o hrvatskom manjinskom aktivizmu: http://journals.sagepub.com/doi/full/10.1177/0888325417703186 [3] Pokušaj integracije Katoličkog bogoslovnog fakulteta s Filozofskim fakultetom općenito se smatra posljedicom toga što je rektor Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, izabran na poziciju u Senatu Sveučilišta 2014. godine, u zamjenu za potrebne glasove za izbor na funkciju rektora KBF-u navodno obećao integraciju KBF-a s FF-om.[4] http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hrvatski-studiji-Sindikat-pokrenuo-proceduru-strajka-blokada-se-nastavlja
[5] http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2017_03_28_652.html
[6] http://www.politika.rs/sr/clanak/375890/Blazi-kriterijumi-za-zvanja-istrazivaca
[7] http://www.politika.rs/sr/clanak/376475/Tema-nedelje/Bunt-drustvenjaka-protiv-novog-vrednovanja
[8] U humanističkim znanostima je to najmanje 25% svih bodova (u društvenim znanostima je to, nešto prihvatljiviji, jedan članak). To ide uz određeni broj članaka u ‘međunarodnim’ časopisima i/ili na svjetskim jezicima (najmanje 20% svih bodova u humanističkim znanostima). Bodovi se dodjeljuju prema duljini članka i tome kako je časopis klasificiran. [9] U društvenim su znanostima kriteriji oko vrijednosti časopisa stroži.[10] Npr. u Srbiji: http://www.slobodnaevropa.org/a/slu%C4%8Daj-doktorati-rektor-jovanovi%C4%87-nema-diplomu-bez-komentara-o-stefanovi%C4%87u/25419797.html U Hrvatskoj: http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/konacno-misljenje-odbora-za-etiku-u-znanosti-u-visokom-obrazovanju-ministar-znanosti-pavo-barisic-plagirao-je-stephena-schlesingera/5486619/
[11] Protuargument bi mogao biti da je i za ulazak u angloameričku akademsku zajednicu potrebno objavljivanje na engleskom. Iako je točno da za to morate objavljivati u časopisima koji imaju članke samo na engleskom, postoji nekoliko važnih razlika. Ljudi u zapadnoj Evropi nisu od ranog doba bili izloženi hrvatskom, niti su ga naučili u školi, pa im je usvajanje hrvatskog mnogo teže nego što je usvajanje engleskoga govornicima hrvatskog. Engleski vam, osim toga, omogućuje da svoje rezultate prenese široj publici nego što je to moguće pisanjem na hrvatskom, pa često postoji veća motivacija za objavljivanje na njemu. Iako je u društvenim znanostima prezentacija rezultata regionalnoj publici također vrlo važna, a potreba/želja mnogih za promicanjem korištenja hrvatskog akademskog registra može biti razumljiva, to bi bilo bolje promicati uvođenjem pozitivnih mjera, od kojih mnoge već postoje – npr. osiguravanjem sredstava za objavljivanje na hrvatskom jeziku, a ne korištenjem kriterija za stvaranje prepreka ulasku u sistem sa strane.[12] O ovome ima mnoštvo članaka, npr.: https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/nov/17/universities-casual-contracts-casualised-work-profit-academia-staff-students
Cover photo: University of Zagreb, school of social work. Credit: Miroslav Vajdic/flickr/some rights reserved.
