Neven Anđelić, poznati urednik popularne radio emisije u predratnoj Jugoslaviji, uspio je napustiti Sarajevo dok je grad bio pod opsadom. Nakon prelaska u ratom zahvaćenu Hrvatsku, shvatio je da više ne može živjeti na Balkanu, te je nastavio dalje ka Zapadu. Pojedini Nevenovi komentari izazvali su kontroverze i oštre kritike u njegovom rodnom gradu. Ovo je njegova priča.
Ovaj članak je deo našeg serijala “Ta velika dijaspora”, inspirisanog istoimenom pjesmom Rachel Zucker. Jednom sedmično ili dvaput mjesečno, objavljivaćemo priče ljudi koji su se, iz ovog ili onog razloga, našli u nekom drugom kraju svijeta. Želimo da čujemo svjedočanstva ljudi sa svih strana, a vaše eseje ili spremnost na intervju primamo na adresu: editor[at]balkanist.net. Bilo da ste označeni kao emigrant, expat, Gastarbeiter, izbjeglica, student iz inostranstva, ili azilant, želimo da pričamo sa vama, članovima Velike dijaspore.
Neven Anđelić, predavač u oblasti međunarodnih odnosa i ljudskih prava, London, Velika Britanija
Nevene, prije nego što ćeš otići iz Sarajeva bio si najmlađi urednik redakcije Omladinskog programa u sistemu Radio-televizije Sarajevo. Uživao si popularnost obzirom da je to bio najslušaniji program te vrste u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini. Koja sjećanja nosiš iz tog perioda?
Postoji nekoliko nostalgija; jedna je vremenska, druga je prostorna i one utiču na moja sjećanja. Prije rata bio sam mlad pa samim time sam sklon idealizovanju tog perioda koji zapravo nije bio lijep. Inflacija i nestašice su se vratile zahvaljujući separatnim politikama ekonomski vodećih republika, nesigurnost i potpuni haos obuzimali su u Bosnu i Hercegovinu zahvaljući nacionalistima na vlasti. Sarajevo je donekle podsjećalo na Berlin u drugoj polovini tridesetih: dekadentno, rizično za život, poneko napušta grad, masovno se živi u strahu ili barem nelagodi a istovremeno hedonistički provodi se mogu naći na svim stranama grada. Ono sto je u normalnim društvima nemoguće, u Sarajevu se dešavalo pa nekako ironično smo bili i privilegovani za doživljaj koji većina svijeta nikada ne može iskusiti. Istovremeno sjećam se druga iz Banja Luke koji mi je opisujući svoj grad spominjao Sajgon. Sve je, dakle, upućivalo na rat a ja sam utopistički razmišljao možemo li mi poput Praga, Gdanjska, pa ako baš treba i Bukurešta promijeniti vlast.
Šta je prethodilo tvome odlasku iz Bosne i Hercegovine?
Vrlo brzo po početku rata i opsade grada odlučio sam da odem. Zbog uloge koju sam imao u građanskom protestu protiv martovskih barikada ubrzo su mi upućene prijetnje zbog kojih sam napustio svoj stan još prije samog izbijanja rata. Tokom noći petog na šesti april bio sam zarobljen u zgradi državne institucije. Nikad nisam saznao ko je bila banda ali tada mi je neko prvi put stavio cijev puške na leđa.
Razočarao sam se u ljude koji su krali, masovno krali, sve što se moglo naći u prodavaonicama čiji su izlozi uglavnom bili porazbijani od detonacija granata. Smrt je uveliko postala dio svakodnevnice; bliski ljudi ubijeni snajperima, granatama, u akciji. Nakon skoro godinu dana uspio sam saznati o promjeni režima za UN letove i bio jedan od prvih domaćih novinara koji su na taj način napustili grad. Dok sam izvještavao iz Predsjedništva BiH, fizički me napao tjelohranitelj predsjedavajućeg tog organa. Nije mu se sviđalo kako sam radio svoj posao. Ne političaru (vjerovatno i njemu) već tjelohranitelju.
To mi je reklo kakvo društvo je nastalo u tako kratkom roku od samo nekoliko mjeseci od početka rata i morao sam otići. Jedna vojska je opsjedala grad i direktno ugrožavala živote svih nas unutar grada a ja lično sam očito bio vrlo nepopularan u krugovima koji su bili bliski vlastima u gradu ili bili sama ta vlast na neki način. Tokom marta i aprila ’93. u Hrvatskoj uspio sam ne svojom voljom upoznati sve javne i tajne policije. U centru Zagreba me fizički napao jedan samodeklarisani ustaša islamske vjere. I on se tada, samo tada, osjećao dovoljno moćnim i to mi je bio jasan znak da moram jos dalje otići.
U aprilu ’93. stigao si u London. Kako si živio tih prvih mjeseci, šta si radio?
Prvo je grad zanimljiv, druga kultura, društvo, država. Istovremeno je normalno da si u šoku, da si pun briga za porodicu i prijatelje, da si pun boli za izgubljenim bliskim ljudima, za prošlim životom koji odjednom idealizuješ. To se pogotovo dešava kada radiš poslove koje nisi nikada posebno želio probati. Razvozio sam pizze, servirao doručak u hotelu a istovremeno držao predavanja o situaciji na Balkanu, gostovao po vodećim medijima i razmišljao kako sve to prekinuti i napraviti nešto od života. Apsurdna situacija.
U početku se nalaziš s prijateljima i poznanicima u sličnoj situaciji ali ako želiš nešto napraviti moraš se odvojiti. Tako sam barem ja mislio jer gubiš vrijeme baveći se prošlošću, živeći neizvjesnu sadašnjost i ne čineći ništa za budućnost. Ja sam takođe neki talenat za privući ljude da mi pričaju o politici, objašnjavaju stvari nakon dvije pive pa sam se nekako povukao, okrenuo ljudima od kojih ja mogu nešto naučiti i koji ne tvrde da sve znaju. Tako sam i završio na univerzitetu, magistrirao i doktorirao te počeo ozbiljnije raditi posao van medija. Prije šest godina sam radio u Berkeleyu na jednom seminaru smo se svi predstavljali i nas desetak smo imali slične riječi: radim u akademskom svijetu, bavim se međunarodnim odnosima i ljudskim pravima te pokušavam već dvadesetak godina pobjeći iz novinarstva. Ja još uvijek držim jednu labavu vezu sa CNN-om iako sam skoro pobjegao napokon.
Svejedno ću te pitati za tvoje viđenje medija u BiH uz poseban osvrt na Radio Sarajevo.
Ne postoji kvalitetan medij u BiH. Ima pokušaja poput Radio Sarajeva ali što su kvalitetniji to je manje istnski zainteresirane publike. Kada pokušaju s pomalo populističkim pristupom kritizirani su od intelektualno-kulturne elite. Nijedan medij nije uspio reformirati se u odnosu na seizmičke društvene promjene. Država ne čini ništa na obrazovanju masa i društvo je onepismenjeno, ponekada čak i u najprostijem značenju. Ostaju male samozadovoljne oazice koje si pokušavaju osmisliti život i medije ali teško im je.
Dodatni problem je pogrešno vjerovanje da je Sarajevo oličenje BiH. Ono skoro da nema veze sa diversificiranom državom. Nijedan medij iz Banja Luke ne pretenduje da zaintrigira barem ijednog čitaoca ili gledaoca iz Sarajeva. I sarajevski mediji su iskreno kanili se te ambicije ali neće da to i priznaju pa pišući pretenciozno o Sarajevu samozavaravaju se da pišu o BiH. Kada bi čak i jedan medij pokušao privući pažnju iz svih sredina skoro sigurno bi bio bezuspješan. Refleksija stvarnosti. Bosna i Hercegovina jeste jedna država, ma koliko složena bila i ma koliko to neki baš i ne voljeli, ali je i spoj barem tri društva koja vrlo malo pokazuju interesa za probleme onih drugih.
Da li se tvoje viđenje Sarajeva i BiH izmijenilo od prvih mjeseci u emigraciji pa do danas i kako? Čemu se nadaš za Bosnu i Hercegovinu?
Sarajevo je i tada i danas bilo jedan poseban simbol, možda manje svojom zaslugom već tako su ga vidjeli drugi. Ja sam možda uvijek bio previše kritičan prema tom gradu. Neki mali znaci da je ‘duh Sarajeva’ preživio nisu me navodili da ushićeno deklarišem preživljavanje multikulturalizma. Smatrao sam da je Sarajevo monokulturno, da Sarajlije iste generacije pripadaju istoj kulturi bez obzira na porijeklo imena, bilo ono kršćansko ili islamsko. Medjutim to tada nije bilo popularno čak i ako je bilo donekle tačno ili barem otvoreno za razmatranje.
Ubrzo je Sarajevo postalo skoro monokulturno ali u drugom smislu što se niko nije usuđivao reći. Ja sam morao reći da je to sada muslimanski grad. Strašni napadi su uslijedili. Kažem napadi a ne neslaganja što govori i o nedostatku tolerancije. Povremeni pokušaji masovnog okupljanja energije, progresivnih snaga tog grada najčešće su oko utopijskih projekata poput inicijativa za organizovanje zimskih olimpijskih igara. Kada upitate gdje bi gosti i sportaši spavali, kako bi se prevozili, ko bi, uostalom, to sve organizovao izazivate neugodne reakcije ali to su sve realna pitanja a inicijative su refleksija nekih nostalgija. Jeste, lijepo je bilo 1984. ali, kako sada izgleda, neće se skoro ponoviti. Hajde da se poigramo: zamislimo da Sarajevo zaista dobije organizaciju olimpijskih igara. Šta se dešava ako termin padne u vrijeme ramazana? Hoćemo li tražiti da cijeli svijet uskladi svoje programe, poslove, navike sa potrebama sarajevskih džematlija?
Sarajevska gradska vlast je neozbiljna. Koja je poruka građanima ako gradonačelnik ima još jedan zahtjevan posao, dekan i profesor, dok obavlja tu dužnost. Pa to ni jedan ozbiljan grad sebi ne može priuštiti. Nije Dayton, Dodik, Čović, ko li je već u sarajevskoj javnosti kvalifikovan kao državni neprijatelj to uradio. To rade sarajevski političari, to rade građani Sarajeva svojim izborom. Međutim o tome se ne diskutuje iako je to nešto što se relativno lako može promijeniti. Pola ministara ima još dodatne poslove. Time poručuju ili da je njihov ministarski posao jako lagan i jednostavan ili da ih nije briga hoće li išta učiniti za građane. Ne poznajem države u takvim problemima kao BiH gdje ministri uživaju benefite a stvarni rad pružaju drugdje, van svog zvaničnog radnog mjesta. Muzeji se zatvaraju, trotoari služe za parking prastarih automobila, Sarajevom se hoda kao nekom provincijskom kasabom prije stotinjak godina – sredinom džade. Sve bi to mogla riješiti jedna ozbiljna gradska vlast a oni ili neće ili ne znaju. Piše li iko pisma iz Sarajeva? Vidim da poštanskih sandučića više nema. Možda da se psi lutalice istreniraju da postanu psi pismonoše. Ali i za to bi bio potreban rad, a sarajevske vlasti kada i rade ne rade za društvo već na svojim drugim poslovima.
Dvadesetogodišnja nacionalistička vlast učinila je nade iluzornim. Bosna i Hercegovina će kolektivno biti osiromašena uz nekoliko malih finansijsko-političkih elita koje će poprodavati nacionalna bogatstva neoliberalnim snagama u svijetu. Zapravo to mi se čini kao jedina izglednost. Nepojmljivo mi je da Naša stranka sruši vlast u Sarajevu kojom je dominirao SDP. Razumijem principe koje su naveli ali alternativa je katastrofalna. Obični ljudi pristaju na tu trgovinu svojim konstantnim glasovima za nacionalne elite. Iako su ekonomski i društveno nezadovoljni, strah od ugroženog vlastitog nacionalnog identiteta čini od njih glasačke mašine za nacionalističke politike.
Kako se danas osjećaš tu, koje su prednosti a koje mane života u Londonu u odnosu na Sarajevo?
London pruža sve. Mogućnosti su tu. Možda najvažnija mi je bila anonimnost koju ovaj grad pruža. Možeš biti i misliti što želiš. Imaš pravo na to. Ponekad ta anoninost, iako generalno privlačna, nije dobra. Kada seliš ili ti treba neko da pridrži policu da je zakucaš za zid nema nikoga da ti pomogne. Jednostavne stvari postaju nepojmljivo komplikovane. Nedavno sam imao mogućnost da prisustvujem govoru Hillary Clinton, dobila je nagradu Kraljevskog društva za međunarodne odnose čiji sam i ja član i glasao sam za nju, ali je isto veče na Wembleyu igrala Engleska protiv Crne Gore. Iako su vremena različita nikako nije moguće prisustvovati oba događaja. To je problem Londona. Idealan grad ako imaš para i vremena. Problem je što većini ljudi nedostaje barem jedan od dva elementa. Ljudi se nauče na takvo to.
To je često i razlog odlaska ljudi iz ovog grada. Drugi je školstvo. Državnim školama nedostaju sredstva i ljudi. Privatne škole većina ljudi ne moze si priuštiti.. Postoji i manji broj vjerskih škola koje uz propisani curriculum imaju i vjerski element u nastavi. Međutim uprkos toj činjenici obrazovni sistem je sekularan, kao i društvo generalno uprkos nekim manifestacionim pojavama. Kod izbora mjesta života meni je onda odluka laka jer sin će mi sam odlučiti želi li biti vjernik i koja religija mu je najbliža a ne da mu se to nameće kroz obrazovni sistem. Čini mi se da je ateista vrlo liberalnih stavova s jakim osjećajem za ljudska prava što je sve dobio kroz školski sistem. Visoko školstvo, poslije američkog valjda najbolje na svijetu, je postalo biznis. Školarine su velike ali mladi ljudi zbog nedostatka poslova ipak podižu kredite i upisuju se na fakultete. Veliki broj stranaca dolazi na studiranje u Britaniju i naročito u London sa brojnim univerzitetima koji su uglavnom državni i trenutno su u finansijskoj krizi zbog politike vlade. Moj univerzitet je privatni i ironično je da smo mi u odličnoj situaciji jer student kada već plaća, onda će radije upisati se na privatni univerzitet gdje će imati lakši i češći kontakt s profesorom.
Da li ćeš se vratiti u Bosnu i Hercegovinu?
Zašto? Ja sam 2005. došao nazad u Sarajevo zajedno s porodicom. Tu sam godinu proveo uz profesora Grebu u tadašnjem Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije te mladu generaciju tadašnjeg ACIPS-a koje je vodio Ivan Barbalić. Proveo sam divnu godinu i razvio nadu za Sarajevo i BiH zbog kvalitete tih ljudi i uspješnosti koju su pokazali, vizije koju su imali. Oba ova centra danas su u jadnom stanju u odnosu na taj period, Grebo i Ivan ne vode te mlade ljude i ja ne vidim više tu snagu koja bi povukla BiH u pravom smjeru. Ovi centri su samo sinonim za cjelokupnu situaciju.
Sarajevo je istovremeno posebno šarmantan grad i meni je ta godina bila predivna. Međutim čovjek onda ima izbor. Moj je bio poziv na godinu u Berkeley (te poslije povratak u London) ili ostanak u nezivjesnom Sarajevu. Uprkos šarmu Sarajeva ja sam otišao još jednom. Volim se vraćati, osjetiti taj šmek ali tamo ne bih mogao ostvariti što sam ostvario u Londonu. Ja predajem na Regent’s University London, držim gostujuća predavanja na američkim, kanadskim, talijanskim, austrijskim, hrvatskim univerzitetima, pozivan sam u Srbiju (još nisam stigao) ali me niko iz Sarajeva ne zove. I to mi je žao.
Ako bi mogao da uzmeš najbolje od Londona i Sarajeva i napraviš novi grad kako bi on izgledao?
Sarajevo ima karakter, šarm, sve ostalo bi trebalo mijenjati. Doktori su, recimo, odlični ali nema lijekova, instrumenata. Ja bih ponovno krivio vlast mada i cjelokupni razvoj neoliberalnog kapitalizma u okvirima najsnažnijeg procesa globalizacije u istoriji značajno je doprinio sadašnjem stanju.
Talenta ima ali nedostaje sistem koji bi omogućio prosperitet takvim ljudima i zbog kojih bi i ostali ljudi profitirali. Možda je i pitanje da li je demokratija najprikladniji sistem jer brojni pokazatelji govore da jednakopravnost na izborima često vodi u katastrofu. Uostalom i naši nacionalisti su rezultat demokratskog izjašnjavanja.
Photo Credit: Zvonimir Barisanin
