Eldar Sarajlic je mladi istraživač političkih nauka koji trenutno živi u New Yorku. Porijeklom iz Bosne i Hercegovine, nekada je vjerovao da njegova generacija može sprovesti transformaciju poslijeratnog društva. Ali vremenom je ostao bez iluzija. Pročitajte zašto se neće vratiti u Sarajevo.
Ovo je prvi članak u našem serijalu “Velika dijaspora”, inspirisanim istoimenom pjesmom Rachel Zucker. Jednom sedmično ili dvaput mjesečno, objavljivaćemo priče ljudi koji su se, iz ovog ili onog razloga, našli u nekom drugom kraju svijeta. Želimo da čujemo svjedočanstva ljudi sa svih strana, a vaše eseje ili spremnost na intervju primamo na adresu: editor[at]balkanist.net. Bilo da ste označeni kao emigrant, expat, Gastarbeiter, izbjeglica, student iz inostranstva, ili azilant, želimo da pričamo sa vama, članovima Velike dijaspore.
Eldar Sarajlić, politički teoretičar, New York City, SAD
“Already annoyed by western reporting about Bosnia’s recent football victory. First, what unity are they talking about? I haven’t seen footage showing Banjaluka or (western) Mostar celebrating. Second, why is unity something to dream about? Bosnia needs more democracy, human rights and socio-economic development, not unity. Have they slept over the past twenty years?” — Facebook status
Eldare, ti si u Sarajevo došao 1997. godine iz Tešnja u koji si pod prisilom „emigrirao“ 1992. iz rodnog Doboja. Opiši mi svoj život u Sarajevu gradu prije odlaska.
U Sarajevo sam došao da studiram na Fakultetu političkih nauka. Došao sam kao stranac, siromašna izbjeglica i student. Memli stan na Kovačima, roditeljska stipendija od 100 KM i srušene zgrade moji su prvobitni doživljaji Sarajeva.
Ipak, prve poslijeratne godine u Sarajevu pamtim kao prilično optimistične, barem iz perspektive moje generacije. Mislili smo da je konačno došlo vrijeme za strukturalne promjene i da su bolja vremena ispred nas. Mnogi moji prijatelji i ja smo čitali kritičku literaturu koja nam je omogućila da sagledamo domaću društvenu realnost iz drugačije perspektive te da zamislimo jedan novi svijet, radikalno različit od onog u kojem smo živjeli. Tih godina Sarajevo se činilo kao grad sa svijetlom budućnošću. Javna predavanja globalnih intelektualnih autoriteta, poput Richarda Rortyja ili Chantal Mouffe, promocije knjiga i diskusije u Karabitu, pisanje prvih kritičkih tekstova, razmjene mišljenja i snovi o boljoj, obrazovanijoj i prosvijetljenijoj Bosni i Hercegovini. Odgovarao mi je taj potencijal u zraku. Nisam želio biti drugdje. Nadao sam se da će to potrajati te da će izroditi novu strukturu odnosa u drušvu. Mislio sam da će nacionalizam, sada kada ga je moja generacija intelektualno dekonstruisala, polako početi da jenjava. Međutim, grdno sam se prevario.
Kako si se odlučio na odlazak?
Razlog zbog kojeg sam se prevario o društvenoj transformaciji Bosne i Hercegovine bila je ustvari iluzija o veličini generacije progresivnih ljudi s kojima sam dolazio u dodir. Mislio sam da su progresivne grupice ljudi samo manje ćelije jednog većeg organizma, te da će ćelijska svijest i refleksija o društvenom stanju prerasti u širu svijest koja će obuhvatiti čitav organizam i primorati ga da se promijeni. Ono što nisam znao, ili nisam želio da znam, bila je žalosna istina da su grupice ljudi okupljenih oko progresivnih društvenih, političkih i kulturnih ideja ustvari demografski i socijalni maksimum koji je moguć u Bosni i Hercegovini. Postepena realizacija da živim u moru neprosvijetljene mase čiju svijest nije moguće otvoriti ni zidarskim maljem sve više me je tjerala u unutarnji egzil.
Iz BiH sam mentalno emigrirao mnogo prije mog tjelesnog izmještanja sa tih geografskih koordinata. Krug ljudi s kojima sam komunicirao se postepeno smanjivao, bilo je sve manje javnih dešavanja u kojima sam se mogao osjećati ugodno, sve manje razumnih sagovornika na kompleksne društvene teme. S druge strane, profesionalni život me je sve više usmjeravao ka vani. Rad na istraživačkim projektima za univerzitete u Edinburghu i Oxfordu je zahtijevao česta putovanja na razne konferencije po svijetu; pisanje i predavanja na engleskom jeziku su me udaljavala od domaće intelektualne produkcije (koja je svakako bila mizerna); konačno, upisivanje doktorata na CEU u Budimpešti me je i fizički izmjestilo iz Sarajeva, grada kojeg sam sve manje osjećao svojim i u koji sam sve više dolazio kao stranac i privremeni gost. Moja identifikacija sa društvom iz kojeg sam potekao je erodirala postepeno i čini se, trajno. Shvatio sam da sa mojim mentalnim statusom izbjeglice još nije svršeno. Taj status se pretvorio u egzistencijalnu stvar, osnovnu karakteristiku mog bića.
Moja veza sa Sarajevom, tokom studija u Budimpešti, održavala se zahvaljujući relativnoj fizičkoj blizini dva grada, te željezničkoj liniji koja je omogućavala jeftin transport u oba smjera. To se promijenilo kada sam dobio mogućnost da, u okviru doktorata, provedem dva semestra na Columbia University u New Yorku kao istraživač. Moja supruga i ja smo se odvažili na dolazak koji je postepeno prerastao u naše stalno preseljenje u ovaj grad. U New Yorku smo već više od godinu i po dana i živimo kao da smo oduvijek tu.
Naš dolazak u New York je bio gerilski, bez velike strukturalne podrške, više vođen željom za novim iskustvima nego mudrim planiranjem. Pomoć porodice i prijatelja bila je ključna.
Kako pamtiš te prve mjesece boravka u New Yorku? Obzirom da je, kako kažeš vaša bila „gerilska“ emigracija, zanimaju me praktični detalji prilagođavanja na novoj adresi. Pritom ovdje mislim na društveni život i uspostavljanje ekonomske stabilnosti.
Da parafraziram Tolstoja, sve emigrantske priče liče jedna na drugu; istovremeno, svaka je različita na svoj način. Prilagođavanje je bolan proces, jedno vantjelesno iskustvo. Um i tijelo nisu simultani partneri postojanja i to se najbolje primjeti u emigraciji. Tijelo je brže, ono prihvati lokalni ritam čim prođe jet lag. Tjeran somatskom reakcijom, um se prilagođava postepeno, procesuira novu realnost nekim svojim ritmom, pruža otpor dok ne posustane. I onda otvoriš oči. I počneš da dišeš i živiš kao da je sve normalno.
Kulturna integracija nije nikakav problem, mi smo amerikanizirani kao djeca kroz pop kulturu, filmove, muziku i serije. Ono što jeste problem je ekonomska i društvena integracija, ponajviše pronalazak posla koji može obezbijediti pristojnu egzistenciju. Ovo je skup grad. Tek nakon nekoliko mjeseci simultanog slušanja predavanja, čitanja, pisanja doktorata i konobarisanja u East Village restoranu, uspjeli smo pronaći adekvatne poslove. Supruga je uposlenica uspješne korporacije, a ja predavač etike i političke teorije na jednom lokalnom koledžu i doktorant u završnoj fazi disertacije. Čitav proces društvene integracije, koji i dalje traje, jeste zahtjevan i izazovan. Međutim, taj proces je i nevjerovatno obogaćujući. Emigracija može biti i predivno filozofsko iskustvo. Ja sam sada drugi čovjek, bogatiji za jednu novu dimenziju života i spremniji za izazove budućnosti.
Obično u ovakvim razgovorima kod ovog pitanja moji sagovornici odgovaraju riječima nostalgije, lijepih uspomena, tuge za rodnim gradom i sjete. Kako si ti gledao na Sarajevo u prvo vrijeme boravka u New Yorku?
Odlazak je dobar i za sticanje perspektive o važnosti mjesta porijekla u opštoj slici svijeta. Sarajevocentričnost nije samo boljka rođenih Sarajlija, već i došljaka poput mene koji se aklimatiziraju u naše poslovično vjerovanje kako smo najvažniji, najbolji i najautentičniji komad zemlje na planeti. Sarajevo, Bosna i Hercegovina i Balkan su jedan mali dio svijeta čija važnost danas ne prelazi prag državnih granica bivših jugoslovenskih republika. Mi nemamo najbolju hranu na svijetu, niti najsolidarnije ljude spremne da ti pomognu u svakom trenutku. Naši politički problemi nisu više nikome zanimljivi, mi smo jedna marginalna zemlja za koju većina Amerikanaca nije nikada ni čula. Kada kažem da sam iz Bosne (“I am from Bosnia”), najčešći odgovor koji dobijem je: “From Boston? Oh, how nice!” To nije samo pokazatelj opšteg nepoznavanja geografije kod Amerikanaca, već i naše globalne relevancije.
Kako se danas osjećaš tu, koje su prednosti a koje mane života u New Yorku u odnosu na Sarajevo?
Prednosti Sarajeva su u činjenici da se u njemu nalaze prijatelji, porodica kao i neki lokalni simboli odrastanja i sazrijevanja. Također, činjenica da je Sarajevo mali grad može biti prednost, jer se za pola sata možete naći s prijateljem na kafi, otići na skijanje ili u prirodu, što je u New Yorku praktično nemoguće jer vam, naprimjer, od Queensa (gdje mi živimo) do Upper West Side (gdje je Columbia University) treba sat vremena vožnje metroom.
Međutim, mali grad nosi i svoje mane. Na kulturnoj mapi svijeta Sarajevo ne postoji, bez obzira šta nam o tome govorili za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Odgajati dijete je u Sarajevu vjerovatno lakše (i jeftinije) nego u New Yorku. Ali, zato u Sarajevu ne možete odvesti dijete da vidi fosil dinosaurusa ili posjeti predavanje o svemiru za prvačiće. Ono može odrasti a da nikada ne spozna šta je prava ljudska raznolikost, šta su običaji i načini života radikalno različitih ljudi koji žive na ovoj planeti. Ove činjenice doprinose sužavanju svijesti naših generacija, koje odrastaju nesposobne da shvate razmjere svijeta. Stoga, ne treba da čudi što se sarajevska omladina oduševljava Besimom Spahićem i lokalnim fudbalom: oni ne znaju za bolje.
Čemu se nadaš za Bosnu i Hercegovinu?
Volio bih da mogu reći da se nadam boljem za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. To je zemlja u kojoj sam se rodio i u kojom sam proveo najveći dio svog života. Stoga, bez obzira na svu kritiku i jed koji u trenucima osjećam, želim da stvari budu bolje. Međutim, nisam siguran da postoje društvene snage koje mogu sprovesti transformaciju bh. društva. Želim biti jasan ovdje: problem BiH nije politika, nije Daytonski sporazum, nisu njeni političari. Problem BiH jeste njeno društvo. Problem je u tome što ne postoji kritična masa ljudi sposobnih i voljnih da sprovedu promjene u bilo kojoj oblasti društvenog života. Postoje usamljeni pojedinci, grupice progresivnih individua, ali to nije dovoljno za radikalnu društvenu preobrazbu. Nažalost, većina stanovnika BiH (i Sarajeva) su neprosvijećeni, ekonomski i kulturno siromašni kotačići sistema. U takvoj sredini, progresivna promjena je nemoguća.
Ipak, volio bih da se varam u procjeni. Vjerujem da je Hannah Arendt bila upravu kada je kazala da ne treba potcijeniti mogućnost da se u političkom društvu desi nešto radikalno novo. Stoga se potajno nadam se da će me jednog dana BiH iznenaditi i potvrditi njenu tvrdnju.
Da li razmišljaš o povratku?
Ne. Iako sam svjestan da bi možda povratak mnogih poput mene (obrazovanih, relativno mladih i ambicioznih individua) bio blagotvoran po bh. društvo i kulturu, nisam spreman na to. Promjena bh. društva će zahtijevati žrtvovanje jedne čitave generacije koja će morati da poturi leđa i plati troškove revolucije svojim zdravljem, ambicijama, snovima i ličnom komocijom. Biću iskren prema sebi i čitaocima: ja imam samo jedan život (u zagroblje ne vjerujem) i ne želim ga potrošiti na revoluciju. Ne želim platiti ideale svojim tijelom. Sokrat je vjerovao u život poslije smrti pa je zato bio spreman umrijeti za ideale. Moje zdravlje, psihičko i fizičko, moja porodica i prijatelji su vrijedniji od bilo kojih ideala, posebno onih koji pretpostavljaju postojanje neke naddruštvene zajednice, poput zemlje ili nacije. Za mene, Bosna kao neki metafizički ideal ne postoji i ne želim se žrtvovati za bilo kakvu eteričnu iluziju. Duboko sam ubijeđen da prosvijećeno društvo ne bi trebalo da počiva na žrtvi, već na društvenom ugovoru.
Ako bi mogao da uzmeš najbolje od New Yorka i Sarajeva i napraviš novi grad kako bi on izgledao?
Kompleksno pitanje na koje nemam jednostavan i adekvatan odgovor. Bitna dimenzija kvalitete grada u kojem se živi jesu obične brojke – naime, koliko stanovnika živi u određenom gradu. Svaki grad u kojem živi dva ili više miliona ljudi može biti veoma ugodan za život. Recimo, Budimpešta je divan grad, po mjeri ugodnog života (ukoliko izuzmemo rastući desni nacionalizam kao i težak mađarski jezik). Vjerujem da ta ugodnost polako nestaje što se više povećava broj stanovnika, jer se organizacija života u ogromnim gradovima poput Moskve, New Yorka ili Mexico Cityja ponekad može pretvoriti u običnu noćnu moru. Ipak, sve zavisi i od osobnih preferenci.
Raznolikost također predstavlja bitan element koji doprinosi dinamici gradske kulture. U gradu sa mnogo imigrantskih zajednica je veća šansa za raznolika kulturna, sportska, gastronomska i druga iskustva. Mnogo toga, naravno, zavisi od bazične društvene organizacije grada: lokalnih zakona, institucija kao i širih političkih, ekonomskih i kulturnih parametara koje oblikuju život u svakom gradu ponaosob.
Međutim, kada bih mogao da dizajniram idealni grad, on bi se sastojao od meni upečatljivih elemenata većine gradova u kojima sam do sada provodio vrijeme. Taj grad bi imao veličinu Berlina, planine Sarajeva, raznolikost New Yorka, opuštenost Budimpešte, historiju Edinburgha i klimu Istanbula.
