An Interview with Enver Hadžiomerspahić, Founder of Ars Aevi, Sarajevo, Bosnia-Herzegovina

“Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je. Ako nema umjetnika, znaj da si u paklu.”

Ovako glasi iluminirani umjetnički rad Dejana Jokanovića Toumina, koji tiho vrišti sa gornjeg sprata Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi u Sarajevu. Epigram je prvi sročio Avigdor Pawsner, pisac iz 18. stoljeća, ali čini se da njegovo značenje dobija potpuni smisao kod posjetilaca koji uspiju pronaći ovu kolekciju izvanredne savremene umjetnosti, zavučenu u betonski kutak na ivici centra Sarajeva. U avgustu, dok sam prilazila Centru Skenderija gdje se kolekcija nalazi, dva velika transparenta su poslužila kao nadrealni, podsvjesni mamac. Jedan je reklamirao nezavisni Univerzitet u Buckinghamu. Drugi je promovisao hranu za kućne ljubimce. Pored njih, jedan relativno skromni crveno-bijeli znak ponosno je obznanio: „Ars Aevi je otvoren“. Taj znak mi je izmamio osmijeh na lice; kada sam zadnji put bila u posjeti prije četiri godine, muzej je bio otvoren samo uz prethodni dogovor. Sada je otvoren za javnost. Unutar muzeja, radovi umjetnika kao što su Marina Abramović, Nan Goldin i Komar & Melamid skromno iščekuju nečije divljenje. Žute boce, zaštitni znak Josepha Beuysa, redaju se en masse, „Srp i čekić“ Sándora Pinczehelyija razoružavajuće odmara na drugom spratu, dok Shobin „Sarajevo-Monte Carlo“ prikazuje umjetnika kao ratnika u rovu, a potom dotjeranog na Rivijeri. Kolekcija, kažu, vrijedi oko 27 miliona dolara.

Nastao u toku opsade Sarajeva, Ars Aevi nije običan muzej; kada sam otišla tamo u avgustu da upoznam njegovog osnivača, Envera Hadžiomerspahića, objasnio mi je da je to prije svega jedan „etički projekat“. Prije nego što je osmislio Ars Aevi, Hadžiomerspahić je bio organizator kulturnih događaja u gradskom Domu mladih, direktor ceremonija otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara 1984., te je učestvovao u organizovanju prva dva bijenala umjetnosti „Jugoslovenska dokumenta“ 1987. i 1989. Bijenale 1991. je otkazano jer je nastupio rat, a filigranske niti koje su Jugoslaviju držale na okupu su presječene. Onda, 1992., dok je Sarajevo bilo pod opsadom, Hadžiomerspahić je gledao svoj voljeni Olimpijski muzej u plamenu. Za svojom pisaćom mašinom, sastavio je osnivački koncept Ars Aevija: „Sarajevo poziva najznačajnije umjetnike svijeta da svojim radovima doprinesu formiranju svoje kolekcije budućeg Muzeja savremene umjetnosti u Sarajevu“. Izgovoriti takve riječi u vremenu kada je svijest ljudi o mogućoj budućnosti bila sve više sužavana suočenjem sa smrti je, kako kaže Hadžiomerspahić, „zaista suludo“, ali je svejedno dobio podršku visokih zvaničnika, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva. 1993. otišao je iz svog grada da bi promovirao Ars Aevi na Venecijanskom bijenalu.

Od ove tačke, priča o Ars Aeviju postaje stihija čioda na mapi i „nukleusa“, gdje se, grad po grad, događaju osnivačke izložbe i kolekcije. Prva se desila u Milanu 1994., a prvi umjetnik koji je dao svoj doprinos bio je Michelangelo Pistoletto. Hadžiomerspahić i njegova porodica su zatim došli na ideju da pozovu direktore centara savremene umjetnosti da odaberu deset prestižnih umjetnika radi kolekcije budućeg muzeja. Svakom je rečeno da može pozvati najviše dva umjetnika iz svoje domovine. Tako su prikupljene kolekcije u Pratu, Ljubljani, Veneciji i Beču, sa radovima umjetnika poput Jannisa Kounelisa i Anisha Kapoora. Ove kolekcije su objedinjene u Sarajevu 1999. Istanbul i Podgorica su se pridružili kasnije, a Hadžiomerspahić kaže da postoje planovi da se formiraju i dodatne kolekcije zajedno sa Beogradom, Zagrebom i drugim gradovima. Možda suprotno očekivanjima, on vjeruje da lokacija muzeja nije omela njegov uspjeh, već pomogla: „Da sam proveo dvije decenije radeći i stvarajući ovo u Londonu, Berlinu, New Yorku ili Moskvi, ne vjerujem da bih išta postigao,“ kaže. Zašto? Zato što je Ars Aevi prije svega „projekat etičkog odnosa umjetnika svijeta ka toj magičnoj riječi: Sarajevo.“

Danas, Ars Aevi se prostire na dva velika sprata. Dizajniran kao „art depo“ od strane Amira Vuka, zgrada je zamišljena da se doima liminalno kao sušta suprotnost posvećenim i ekskluzivnim bijelim kockama Londona i New Yorka. Hadžiomerspahić mi kaže da je prostor zamišljen tako da ima „šarmantnu atmosferu“, i zaista jeste takav, ali on također tjera na razmišljanje o neizvjesnoj budućnosti ovih radova. Arhitekta i Ambasador dobre volje UNESCO-a, Renzo Piano, donirao je nacrte za krajnje mjesto boravka kolekcije – muzej na željno iščekivanom zemljištu između Zemaljskog i Istorijskog muzeja. Međutim, nacrti su ostali nerealizovani. Prostor gdje bi Pianova zgrada trebala biti zjapi prazan pored omanjeg travnjaka gdje se psi hrvaju, a djeca voze bicikla kraj Miljacke. To je savršeno mjesto za galeriju i stvorilo bi, kako Hadžiomerspahić kaže, „divno naselje – jednu vrstu muzejskog kvarta“ u ovom gradu. Ipak, izgradnja muzeja djeluje mnogo jednostavnije na papiru; planovi se već godinama ne realizuju radi nedostatka sredstava i političke volje.

Iako izrazito optimističan, Hadžiomerspahić je svjestan da viziju Ars Aevija ne dijele svi. Kaže mi da postoje „jako moćni pojedinci koji ne žele da Sarajevo bude moderan, savremen grad“. Također, postoje ljudi „koji misle da ova vrsta muzeja međunarodne savremene umjetnosti jednostavno ne pripada u Sarajevu“ ili „koji jednostavno iskreno ne razumiju dugoročni ekonomski i razvojni potencijal ovog projekta.“ Ipak, Hadžiomerspahić je i dalje ubijeđen da se njegov cilj može postići, te je s pravom čvrst u svom podsjećanju da je na kraju krajeva „uspostavljanje muzeja savremene umjetnosti bilo gdje u svijetu izrazito spor proces.“

Hadžiomerspahić pojašnjava da su Pianovi nacrti zamišljeni tako da se zgrada muzeja Ars Aevi ne mora izgraditi odjednom. Umjesto toga, izgradnja se može odviti u tri faze od po 2000 m2, gdje je svaka faza nezavisna od ostalih. Trenutne ambicije su, kako kaže Hadžiomerspahić, da se izgradi prva faza, što bi trebalo otvoriti vrata procesu izgradnje ostatka muzeja. Hadžiomerspahić je ubijeđen da je ovo izvodivo. On također smatra da je sada pravo vrijeme za to. „Ove godine je stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata obilježena otvaranjem Vijećnice,“ kaže. „Bila bi dobra stvar za Sarajevo, za Bosnu i Hercegovinu, za Evropu, kada bi se stogodišnjica završetka Prvog svjetskog rata označila inauguracijom zgrade muzeja Ars Aevi, jer Ars Aevi jeste i zauvijek će biti simbol mira i bolje budućnosti.“ U međuvremenu, već izgrađeni most kojeg je dizajnirao Piano spaja dvije obale Miljacke i iščekuje veličanstvenu zgradu koja će riješiti njegovu egistencijalnu nezgrapnost. Naravno, primamljivo je – iako kontradiktorno – pitati se da li je Ars Aevijev status muzeja „u izradi“ ono što njegov „brend“ čini toliko privlačnim; jednom kada muzej zaista bude imao konačno mjesto boravka, možda će njegova priča na perverzan način postati nekako manje ubjedljiva? O takvim pitanjima vrijedi razmišljati, ali ona ne služe skoro nijednoj drugoj svrsi. Jednostavno rečeno, ovi radovi trebaju trajni dom; oni zaslužuju Sarajevo i Sarajevo zaslužuje njih, baš kao što zaslužuje i svoj godišnji filmski festival.

Proteklih nekoliko godina djeluju kao posebno mučne za Ars Aevi; u tom periodu smo mogli vidjeti Hadžiomerspahića kako svira na ulici da bi promovisao projekat, te čisti Pianov most da bi ga zaštitio od nemara. Ranije je Ars Aevi imao ono što Hadžiomerspahić opisuje kao „sjajnu podršku“ Gradske uprave i Kantona, ali sve je u zastoju još od 2010., na njegovo veliko razočarenje (on je čak bio ponudio i svoju ostavku, ali je na kraju odlučio da ostane i da se bori). Posljedica ove „neželjene distance“, kako kaže, jeste da je distanca također stvorena i sa Ars Aevijevim partnerima u Italiji. Od 2000. do 2008., ministarstvo vanjskih poslova te zemlje je usmjerilo milion dolara u Ars Aevi putem UNESCO-a. Međutim, sada stvari opet počinju da napreduju. Nakon daljeg umrežavanja i izložbe u Veneciji 2013., Italija je nastavila svoje aktivno učešće, i čini se da je dobra volja ponovo pokrenuta na odlučan način. Hadžiomerspahić kaže da sada postoji dogovor po kojem Grad Sarajevo, Kanton i Federacija BiH trebaju plaćati najam za Ars Aevijev trenutni prostor, kao i plaćati tehničke troškove (iako ovo, naravno, ne pokriva sve). Nedavna saradnja sa proizvođačem kafe Illy također nudi dodatni izvor sredstava. U tom smislu, iako muzej možda napreduje vrlo polako – da se poslužim bosanskim izrazom – osjeća se obnovljena nada da će uskoro biti realizovan.

Ars Aevijeva kompleksna priča mreža i „nukleusa“ je inspirativna pripovijest o upornosti i viziji, ali razmišljanje o njoj izaziva vrtoglavicu; teško je uopšte zamisliti koliko energije je projekat morao zahtijevati da bi se konstantno pomicao naprijed od svog osnivanja. Ipak, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je Hadžiomerspahić iscrpljen – ili pun gorčine – nakon više od dvije decenije borbe za svoj muzej iz snova. Kada sam ga pitala kako zamišlja najsretniji dan za Ars Aevi u budućnosti, Hadžiomerspahić je djelovao iznenađeno; kaže da je „apsolutno zadovoljan rezultatima“ do sada. „Ovaj projekat jednostavno ima smisla, i ja uživam radeći sve ovo,“ insistira, dodajući da se nikada nije osjećao kao žrtva, već „kao čovjek koji je imao privilegiju da posveti dio svog života ovoj ideji“. Također je ponosan što je stvorio novu generaciju mladih ljudi koji su članovi ekspertnog tima Ars Aevija, i koji će voditi ovaj projekat u budućnosti. Njegova najveća nada je da, kada se jednom inaugurira trajni Muzej Ars Aevi, on može biti recepcioner. „Bilo bi mi beskrajno drago da sa osmijehom dočekujem goste u Muzej Ars Aevi,“ kaže. Znati priču Ars Aevija je razumjeti da bi ovo bilo jedno zaista veliko dostignuće.

 

Alice Bloch

Alice Bloch is a broadcast journalist and radio producer based in London, with a long-standing research interest in the Former Yugosalvia and Bosnia-Herzegovina in particular. Her MRes thesis at UCL looked at the Politics of Contemporary Artistic Practice in Bosnia-Herzegovina.

No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.